Dilema oko pravilnog pisanja riječi “ćelavac” ili “čelavac” često zbunjuje mnoge govornike hrvatskog jezika. Razumijevanje razlike između ovih dviju varijanti nije samo pitanje pravopisa, već i etimologije riječi koju svakodnevno koristimo.
Ispravna riječ je “ćelavac”, koja dolazi od pridjeva “ćelav”. Oblik “čelavac” smatra se pogrešnim prema standardnom hrvatskom jeziku, iako se u svakodnevnom govoru ponekad može čuti. Hrvatski pravopis jasno propisuje pisanje riječi s glasom “ć” kada ona označava osobu bez kose.
Razlikovanje glasova “ć” i “č” predstavlja jednu od specifičnosti hrvatskog jezika koja zahtijeva posebnu pozornost pri pisanju i govoru. Ovaj naizgled mali detalj ukazuje na bogatstvo jezičnih finesa koje vrijedi njegovati.
Ispravno korištenje
Hrvatski jezični standard jasno propisuje “ćelavac” kao jedinu pravilnu varijantu pisanja ove riječi. Riječ potječe od pridjeva “ćelav” koji označava osobu bez kose na glavi. Hrvatski pravopis nedvosmisleno navodi da se riječ piše s grafemom “ć”, a ne “č”.
U svakodnevnoj komunikaciji često se pojavljuju nedoumice, posebno jer mnogi govornici ne razlikuju dovoljno precizno izgovor glasova “ć” i “č”. Glas “ć” izgovara se mekše, dok je “č” tvrđi. Razlika je suptilna ali važna – pogrešno pisanje mijenja ne samo značenje već i etimološku poveznicu riječi.
Pravilo je jednostavno: kad govorimo o osobi bez kose, koristimo “ćelavac” (s mekim “ć”), a oblik “čelavac” predstavlja jezičnu pogrešku koju treba izbjegavati u standardnom hrvatskom jeziku.
Primjeri pravilne upotrebe
Ispravno korištenje riječi “ćelavac” vidljivo je u brojnim primjerima iz svakodnevne komunikacije i pisanih izvora. U novinskim člancima često se može pročitati: “Poznati ćelavac pojavio se na premijeri filma.” Također, u književnim djelima nalazimo primjere poput: “Stari ćelavac sjedio je na klupi u parku.” U medicinskim tekstovima pravilno se navodi: “Genetski faktori često utječu na to hoće li muškarac postati ćelavac u ranijoj dobi.”
Leave a Reply